Moja kći Tea ima četrnaest godina. Prije šest mjeseci preselili smo se u novu kuću s dvije kupaonice. Mislila sam: super, nećemo se više svađati. Ona dobiva svoju kupaonicu s lijepim novim kabinama. Ja i muž imamo našu. Slobodno pristupačne tuš kabine s privatnim prostorom za tinejdžera trebale su donijeti mir u kuću.
Iluzija je trajala tjedan dana. Tea unutra provodi svakog dana sat i pol. Ne tuširanje — sat i pol života unutra. Pusti vruću vodu, pare se stvaraju, sjedne na pod i gleda mobitel. Račun za vodu došao je dvostruko veći prvi mjesec. Nove tuš kabine postale su njezin privatni spa u koji bježi od svijeta.

Pokušala sam razgovarati. Objasnila sam troškove. Taj argument nije pao na plodno tlo. Onda sam probala ekološki argument: planeta propada, suše, ljudi nemaju vode. Kimne glavom, i već sljedeći dan opet sat i pol. Naše tuš kabine pokazuju koliko tinejdžeri ponekad mogu biti sebični.
Muž predlaže timer na bojleru: limitirati toplu vodu na trideset minuta. Ali to utječe na sve nas. Moram li ja patiti jer kći ne zna mjeru? Prijatelj je predložio kazne — svaka minuta preko trideset oduzima se od džeparca. Financijski kontrolirane tuš kabine možda bi riješile problem, ali ne želim biti takav roditelj.
Najgore je što ujutro moramo čekati da se ona spremi. Tea ustaje sat prije škole i odmah unutra. Ja i muž trebamo na posao, a budući da je vozimo do škole, moramo je čekati. Ona viče: još pet minuta. Tih pet minuta uvijek je petnaest. I tako tuš kabine polako „uništavaju” naše profesionalne živote zbog tinejdžerske samovolje.
Prošlog tjedna došla je njezina frendica Lucija prespavati. Obje su sjele unutra s mobitelima. Sat vremena. Smiju se, razgovaraju, snimaju video. Po društvenim mrežama dijele naše tuš kabine, a to mi se nikako ne sviđa.
Sada razmišljam o tome da prodamo kuću i vratimo se u stan s jednom kupaonicom. Barem smo tada imali red i raspored. Naše nove tuš kabine, koje su trebale biti rješenje, postale su novi problem s kojim ne znam kako izaći na kraj, a da ne uništim odnos s kćeri.…